TRI PROLEĆA JEDNE DUŠE … Sakura i Hanami u Japanu, cvetanje proleća, ljubav i muzika
Poznajem godišnja doba koja ne prolaze, samo se sele iz spoljnog sveta u nas….
U Japanu, proleće počinje trenutkom kada trešnjin cvet procveta (Sakura) i oboji parkove u nežne nijanse ružičaste. Ljudi izlaze napolje na piknike, prostiru ćebad ispod krošnji drveća i provode sate gledajući kako latice lagano padaju, kao podsetnik da je sve što je lepo ujedno i prolazno (Hanami).

Nekada je to bio susret prirode i čoveka u njegovom najjednostavnijem obliku. Danas, Japan i mesta gde cvetaju trešnje, zbog društvenih mreža i oslabljenog jena, postaju pozornica za hiljade kamera, koraka i glasova. U Fudžijošidi, “Festival Sakure 2026” je otkazan zbog ogromnog broja posetilaca (200.000). Priroda je morala da napravi korak unazad pred ljudima koji su želeli da joj budu bliži nego ikada.
Ali, Japan nikada nije bio samo jedno cvetanje. Još u vreme Nara perioda, cvet šljive bio je simbol proleća, a danas se smena lepote nastavlja kroz trešnju, azaleje, visterije, hortenzije i lavandu – od vrtova u gradu Mito do prostranstava ostrva Hokaido. Svaki cvet ima svoj trenutak (mesec), svoju priču i svoj način da ostane zapamćen.

I dok sam zamišljala te prizore i prisećala se svog puta u Japan, vratila sam se u jedno sasvim drugačije proleće (Korona). Ono kada su se svetovi smanjili na nekoliko prostorija, a planovi ostali negde daleko.
U Srbiji, april je te godine imao drugačiji ritam. Dani su prolazili sporije, ali su misli bile glasnije. Shvatili smo koliko smo navikli na kretanje, na brzinu, na stalnu potragu za sledećim trenutkom, ne primećujući ovaj sadašnji.
Ja sam tada počela da posmatram jedno drvo.

Svakog dana beležila sam njegovu promenu, od prvih pupoljaka do raskošnih listova. Nije bilo potrebe da idem bilo gde. Sve što sam tražila nalazilo se ispred mog prozora. U tom malom procesu rasta krila se neka nova vrsta radosti, ona koja ne zavisi od velikih događaja, već od pažnje koju im poklanjamo.
Od tih fotografija nastao je mali film – nežna uspomena na vreme koje nas je naučilo da gledamo drugačije.
A onda sam shvatila da postoji još jedan prostor u kojem priroda može da procveta.
U nama.
Kada slušam Tonija Andersona ili Olega Bijonika, imam osećaj kao da se slike same stvaraju. Njihova muzika ne traži objašnjenja. Ona otvara vrata emocijama koje često zaboravimo da postoje. U tim tonovima ima i snage i nežnosti, i tuge koja oplemenjuje, i ljubavi koja ne mora da traje zauvek da bi bila značajna.
To su one priče koje ne pripadaju svakodnevici. One koje ostaju u nama kao trag, kao dokaz da smo umeli da osetimo nešto dublje.
Kao cvet koji otpadne, ali se pamti.
Kao list koji izraste pred našim očima.
Kao melodija koja nas pronađe baš onda kada nam je potrebna.
Iako ne možemo da zaustavimo vreme, niti da zadržimo trenutke koji prolaze, možemo da ih prepoznamo dok traju. I da ih sačuvamo tamo gde je najvažnije – u sebi.
Hvala univerzumu na ljubavi, prirodi i muzici, jer nas podsećaju na sve ono što zaista vredi.
*Priča je posvećena Memento Mori, jer moje je proleće zauvek.



